Dobro je znati

Domovinski rat u očima stranih medija

tenk

Zahvaljujući objektivnim novinarima, slika Domovinskog rata koja je poslana u svijet znatno se razlikovala krajem 1991. od one kakva je bila početkom sukoba na području bivše Jugoslavije.

Od samog početka otvorene agresije na Republiku Hrvatsku strani su mediji izvještavali o stanju na ratištu. Bilo je raznih izvještaja, ovisno o stajalištima koje je zastupala politika zemalja otkud su bili novinari.  Oni koji su zagovarali Jugoslaviju, gledali su kroz prste odlukama Beograda i djelovanjima JNA. Zajedničko svima bilo je što su svoje medijske kuće izvještavali o ratu sa pristojne udaljenosti, uglavnom informacijama skupljenim na press konferencijama. Neki su zaista ušli u sam žar borbe ne bi li svijetu prikazali pravu istinu. Neki su i stali na stranu žrtve, pa su u svojim izvještajima apelirali svjetsku javnost na pomoć Hrvatskoj.  Neki su novinari i poginuli u potrazi za istinom. Ovim potonjim ljudima treba zahvaliti što su svijetu odaslali pravu sliku stanja u bivšoj Jugoslaviji i što su svojim izvještajima vršili pritisak na svjetsku javnost odnosno na svjetske državnike da reagiraju.

Mediji kroje misao prosječnog  čovjeka. Ljudi uglavnom nesvjesno upijaju ono što vide i čuju. Stoga, uloga medija u Domovinskom ratu bila je od velike važnosti. To je znao i agresor. Srbi su pokušali izvesti obmanu lansirajući u svijet vijesti o tobožem  građanskom ratu, o ponovnom rađanju ustaške ideje, o hrvatskim zločinima nad srpskim civilima u većinskim srpskim selima u Hrvatskoj, itd. Nakon nestanka ruskih novinara Viktora Nogina i Genadija Kurinoja, beogradska „Politika ekspres“ objavljuje da su ih zarobile snage MUP-a i ZNG-e u Dubici. Sličnih priča u režiji srpskih medija ima bezbroj.  Hrvatska se maksimalno trudila da do svjetske javnosti dođu istinite informacije, ali to nije bilo lako.  Neprijateljska agresorska vojska je činila sve da onemogući pristup stranim  novinarima  tamo gdje bi se mogao vidjeti njihov zločin i prava istina. Srpska propaganda je bila jaka i Srbija je u početku vodila u tom psihološko-informativnom ratu.  Svjetska javnost je bila zbunjena.  Malo tko je, osim susjednih zemalja, znao što se uopće događa. „Zajednička jugoslavenska vojska pokušava uspostaviti primirje među Hrvatima i Srbima“ „Hrvati pale kuće susjedima srpske nacionalnosti“ , „Srbi iz Hrvatske žele svoju državu“ „Hrvatska želi van iz Jugoslavije“ neki su od brojnih naslova koji su obišli svijet. Opće javno mnijenje kao da je bilo da je taj rat neizbježan, kao kakav potres ili poplava.  Prevladavao je stav; svi su oni isti, balkanska plemena, naučila živjeti u sukobima, stanje rata im je u prirodi.
Tek krajem ljeta 1991. stvari se mijenjaju. Srpska agresorska politika se više nije mogla sakriti. Australski središnji dnevnik prikazuje opsežni prilog o ratu u Hrvatskoj, u kojem se naglasak stavlja na antiratni prosvjed australskih Hrvatica u Sydneyu.
Ovdje treba spomenuti ugledni engleski list „The Guardian“ koji je 22.listopada, kada se, dakle, jasno znalo tko je tko u ovom ratu, objavio članak pod naslovom  „Vukovarski vukovi i poigravanje srpskim vojnicima“. Ovdje se tvrdi da Vukovar brane  paravojne formacije, nacionalistički odredi, crnokošuljaši. Dakako da je izvor ovih informacija Beograd, u cilju kompromitiranja hrvatske vojske i obrane svojih neljudskih postupaka.  No, valja spomenuti da su neki znakovi razuma dolazili iz same Srbije. Naime, u tjedniku „Vreme“ u listopadu 1991.autor Dragan Veselinov piše da Milošević ide dalje samo zato jer Europska zajednica daje zeleno svjetlo. Osuđuje Europu jer nije u mogućnosti sankcionirati njegovo ponašanje i prekinuti rat.
U studenom 1991. BBC izvještava o alarmantom stanju u Vukovaru.  Izvjestitelj Martin Bell navodi kako srpske jedinice nabavljaju svakim danom sve više oružja iako tvrde da se nadaju prekidu vatre, čime sugerira prave srpske namjere.  Također, kaže kako je hrvatskim braniteljima ponuđeno primirje ako se predaju, ali da Hrvati to ne žele jer se boje kakav bi masakr JNA i srpska paravojska mogle počiniti.
Dnevnik francuske televizije TF1 također dotiče temu Vukovara i stravičnih srpskih zločina i razaranja.
Nakon pada Vukovara, iako prekasno, definitivno padaju sve maske. Svijetu postaje kristalno jasno tko je agresor, a tko brani svoje. Iako su slike mučenih i prognanih ljudi na ulicama obašle svijet, te snimci pijane srpske paravojske koje maršira u Vukovar pjevajući „Bit će mesa, bit će mesa. Klat ćemo Hrvate“, najveće zgražanje svjetske javnosti nad srpskom agresijom dogodit će se nakon 6.prosinca 1991. Dubrovnik, grad sa  izvrsno očuvanom historijskom gradskom jezgrom koja je uvrštena na popis UNESCO-ve svjetske baštine, poznat kao turističko odredište, zbog čega je sedamdesetih godina 20. stoljeća bio demilitariziran, jer se smatralo da kasarnama i vojsci nije mjesto u jednom turističkom središtu, biti će silovito napadan u jesen 1991. a najveći udar će biti na blagdan Sv.Nikole ’91.  Ovaj snimak je prikazala svaka veća svjetska medijska kuća, jasno dajući do znanja da je riječ o kulturocidu.
Krajem 1991. svi će strani mediji uglavnom staviti naglasak na nužnost priznanja republika Hrvatske i Slovenije, te o neizbježnoj potrebi postavljanja mirovnih snaga UN-a duž hrvatskih bojišta. Njemački „Tageszeitung“  donosi izvrstan članak o realnim mogućnostima „plavih kaciga“ na području Hrvatske. Autor se pita koliko UN uopće išta može napraviti kad odašiljanje plavih kaciga pretpostavlja; odluku Vijeća sigurnosti, suglasnost sukobljenih strana, te dovoljan broj postrojbi koje članice UN-a moraju staviti na raspolaganje, a ta su sva tri uvjeta u tadašnjem slučaju bila problematična. Francuski radio „France International“ opsežno proučava ulogu UNPROFOR-a u Hrvatskoj, dovodi u pitanje njihovo djelovanje u spriječavanju sukoba te isiče potrebu postavljanja istih preventivno i u BiH. Svi su složni u tome da se nešto mora poduzeti da se suzbije vojna moć Beograda jer će se sukob nastaviti u Hrvatskoj i vjerojatno proširiti dalje u BiH.
Zahvaljujući objektivnim novinarima, slika Domovinskog rata koja je poslana u svijet se znatno razlikovala krajem 1991. od one kakva je bila početkom sukoba na području bivše Jugoslavije. Zadnjeg dana 1991.godine američki Washington Post objavljuje članak znanstvenika Patricka Glyna koji opisuje svoj put do Osijeka.
 „Varljiva je predodžba koju Amerikanci gaje o sukobu Hrvata i Srba kao kakvom obračunu zaostalih plemena u mračnom kutku Europe, još opterećeni time da jedni druge unište. Ipak, Hrvatska je, i u toj mjeri u kojoj većina Amerikanaca to ne može ni zamisliti, jedno doista tolerantno, kultivirano europsko društvo. Zagreb mi se zapravo čini civiliziranijim od etnički podijeljenog Chicaga u kojem sam odrastao. Doista ono što ostavlja najjači dojam u Hrvatskoj je nedostatak ogorčenosti ratom. Ovdje nema desetine one žestine koja je, na primjer, obuzela Ameriku u vrijeme zaljevske epizode. Zapravo, moglo bi se reći da samo prevladava tuga… „

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.