U jednom multikulturalnom, multireligioznom i multinacionalnom društvu, u kojem se promiču individualizacija pojedine osobe i globalizacija svijeta, pravi je izazov sačuvati svoj identitet i ostati vezan uz svoje korijene.
Generacije koje odrastaju izvan Domovine sve više se asimiliraju s društvom i mentalitetom države u kojoj žive. Iako se Hrvati izvan Domovine međusobno druže, ponajprije u crkvenim zajednicama, na raznoraznim društvenim događanjima ili na dopunskoj nastavi hrvatskog jezika, čini se da je ipak najveće remek djelo dijete koje zna svoj jezik, svoje porijeklo i svoju nacionalnu povijest i kulturu.
U razgovoru s jednim bračnim parom iz Hrvatske koji je uspio odgojiti dvoje djece u Njemačkoj saznali smo kakva su bila njihova iskustva s odgojem u stranom društvu. Također, dobili smo i odgovore na pitanje kako uspjeli prenijeti svojoj djeci ljubav prema Hrvatskoj, hrvatsku baštinu i kulturu na takav način, da im se djeca žele vratiti u Hrvatsku, zemlju u kojoj su rođeni, ali nisu odrasli.
Iako su im djeca pohađala njemačke vrtiće, škole i fakultete, nisu im strani hrvatski jezik i hrvatska literatura. Od malenih nogu su ih roditelji učili čitati slikovnice i knjige na hrvatskom jeziku. Dok još nisu znali čitati, slušali bi bajke koje bi im roditelji pričali ili priče sa kazeta poput Konjić Grbonjić ili Mačak u čizmama. Kako je Hrvatska zemlja bogata raznolikom kulturnom baštinom, imali su dovoljno materijala i priče koja bi djeca sa zanimanjem slušala i čitala. Maca Papučarica, Ježeva kućica, Grga Čvarak, Pošla koka u dućan, Moja zlatna dolina, Koko, Biblija u stripu, Šegrt Hlapić, Zvižduk s Bukovca i dječja poezija su samo dio literature koju su koristili. Isto tako su gledali i hrvatske filmove poput Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice, Tko pjeva zlo ne misli.
Kako tada još nije postojala dopunska nastava hrvatskog jezika, svoju djecu svemu su sami podučavali te su zajedno s njima čitali knjige koje bi bile lektire u školama u Hrvatskoj. Jedan poseban način kojim su djecu učili kada su već znala čitati je bio međusobno čitanje na glas navečer prije spavanja. Kako sami kažu, djeca su to sve rado prihvatila, a njima samima nije bilo teško uz svoje poslove i školovanje svojoj djeci posvetiti vrijeme i podržavati ih u svim životnim fazama sve do danas.
Naglasili su da je vrlo bitno bilo, što su djeci u kući dozvolili pričati samo na hrvatskom jeziku, dok bi u školi i svom društvu djeca govorila njemački. Također su obraćali pažnju na to da im djeca govore čisti hrvatski jezik bez poštapalica i miješanja s njemačkim jezikom. Posljednje spomenuto je, kako kažu, najgori neprijatelj hrvatskog jezika u inozemstvu.
Svako ljeto bi djecu vodili na godišnji odmor u Hrvatsku. Ako bi ih u Njemačkoj pitali zašto svake godine odlaze na odmor u istu zemlju, odgovorili bi da oni ne idu samo na godišnji nego putuju doma. Nakon što provedu nekoliko dana u rodnom gradu svake bi godine posjećivali drugo mjesto ili otok na jadranskoj obali kako bi im djeca vidjela što više ljepota svoje Domovine. Tako im je bilo i uobičajeno da uvijek posjete neko kulturno dobro kao što su crkve i muzeji. Time su djeci približili hrvatsku povijest i kulturu. Kako kažu, djeca nisu uvijek sve shvaćala, znalo im je biti i naporno i dosadno, no uvijek su se trudili program prilagoditi godinama djece. Na kraju bi se raspoloženje popravljalo kroz hrvatsku hranu i domaće specijalitete, što je također bio način približavanja djece s njihovom Domovinom. Naime, u kraju u kojem bi boravili, jeli bi specijalitete karakteristične za to podneblje i razgovarali s konobarima i vlasnicima restorana o kulinarskom bogatstvu njihovog kraja.
Već od malih nogu su djecu vodili i u kazalište i na izložbe (prilagođene dječjim godinama) koje su im približile hrvatsku baštinu. Također, vrlo važnu ulogu je odigrao i sport. Hrvatska se može pohvaliti mnogim sportskim velikanima. Putem medija bi cijela obitelj, koja se i sama bavila sportom, zajedno pratila uspjehe Janice i Ivice Kostelić, Blanke Vlašić, rukometne i nogometne reprezentacije i ostalih… Tako bi djeci prenijeli ljubav i ponos za svoju domovinu Hrvatsku.
No vjerojatno najvažniju ulogu u odrastanju i odgoju, a samim tim i u prenošenju hrvatske kulture su imali rodbina i prijatelji. Roditelji su svojoj djeci pričali priče iz djetinjstva i upoznavali ih s običajima s kojima su odrastali, vodili su djecu bakama i djedovima koji su također pričali svoje dogodovštine. Isto tako, djeca su upoznala puno ljudi iz roditeljskih krugova, družili su se uvijek puno sa rodbinom i prijateljima u Hrvatskoj i ostali s njima u uskom kontaktu, tako da sada djeca imaju sami svoj krug prijatelja svaki put kada dolaze u Hrvatsku.
Priče su uvijek bile pričane s puno ljubavi, radosti i veselja tako da je Domovina u mislima i srcu uvijek bila u pozitivnom svijetlu. Ali i o teškim vremenima se pričalo s puno poštovanja i iskrenosti. Tako i primjerice o Domovinskom ratu koji je na poseban način bitan za razvoj identiteta. Naučili su djecu voljeti svoje i poštivati tuđe i trudili se svojim životima biti im primjer u odnosu prema Domovini u kojoj djeca nisu imala mogućnost odrasti.
Kažu kako im misija još uvijek traje, a cilj im je povratak u Hrvatsku (što je prvo dijete već ostvarilo) i da Hrvatska prodiše opet punim plućima.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.