Izdvojeno Komentari

“Djeca će se uvijek kao lastavice vraćati svom kraju i možda pod starim potkrovljem sagraditi gnijezdo” – praznici u Domovini

Ljetne su vrućine u prigorskom kraju. Zelene se brežuljci, teče srebrni potok nad kojim stari mlin drži stražu. Stoji taj mlin već puno godina (čak i nakon potresa) i sjeća nas na neka davna vremena kad su naši pradjedovi i prabake svakodnevno mljeli brašno i pekli fini domaći kruh.

Miris svježe pećenog kukuruznog kruha u krušnoj peći širio se krajem. Nekad je kukuruzni kruh s mlijekom bio omiljeni doručak djeci toga kraja. Stari mlin više ne melje, djeca doručkuju zobene pahuljice umjesto kukuruznog kruha, ali jedno je ostalo isto – igra.
Cijele dane ulicama tog prigorskog kraja širi se dječja cika i graja. Kao da se kraj starog mlina skupila neka nova družba Pere Kvržice. Kuju se planovi za igru, trči se uz potok i u potok, cika vlada uskim uličicama u kojima nema puno prometa.

U današnje vrijeme kad su novi mediji postali glavna igra djece, pravo je čudo što u ovom kvartu možete uživati u dječjem smijehu dok se igra skrivača, graničara, školice pa čak i Star Warsa sa štapovima nađenim u prirodi koji se u dječjoj mašti pretvore u laserske mačeve. Tu i tamo bake izvire glave iz svojih dvorišta da provjere jeli sa unucima sve u redu ili da ih pozovu na ručak. Ponekad bake uvečer sjednu i prepričavaju mlađim generacijama svoje dječje dogodovštine. Ima tu puno smijeha, a kapne i pokoja suza jer razgovor svrne i na neke drage ljude kojih više nema.

Stari mlin stoji i sve to gleda i pamti. No nešto se promijenilo. Nekada je dječja graja bila stalna i zimi i ljeti i kad cvijeće cvate i kad lišće pada i kad snijeg zabijeli bregove. Sada tim krajem odzvanja dječja radost uglavnom samo ljeti. To je vrijeme kada se za vrijeme godišnjeg odmora u svoj rodni kraj uvijek iznova vraćaju ljudi koji na žalost žive izvan Domovine. Srce uvijek vuče u zavičaj, djedovima i bakama. Vraćaju se i sjećanjima na predivno djetinjstvo. Velika je to radost kada dvorišta ožive, razgovori uz kave i gibanicu traju dugo u noć a djeca se druže, trče po dvorištima i ulicama.

Djeca koja dolaze izvan Domovine ovdje mogu razgovarati sa svojim prijateljima samo na hrvatskom jeziku. I ako pozorno slušate, možete čuti i pokoju „starinsku“ riječ koju možete samo još čuti u predstavi Histriona. Na taj način njeguje se hrvatski jezik, njeguju se prijateljstva, održava se plamen ljubavi prema zavičaju i Domovini. Iako djeca dolaze iz raznih država i odrastaju u različitim kulturama, u svom zavičaju zaigraju se geni prošlih naraštaja i tradicija ovog kraja nastavlja svoj život. Sigurno je da će stari mlin i dalje pamtiti tajne družbe Ročićeve ulice, a djeca će se uvijek kao lastavice vraćati svom kraju i možda pod starim potkrovljem sagraditi gnijezdo. Jer Domovina i ljudi u njoj i najmanjima uvijek ostaje u srcu.

 

NASLOVNA FOTO – Bruna Saito (Pexels)

O autoru

Magdalena Ivošević

Magdalena Ivošević

Diplomirana profesorica njemačkog i vjeronauka, diplomu je uspješno stekla na J.W.Goethe sveučilištu u Frankfurtu, Njemačkoj.
Rodom iz Zagreba, odrasla je u inozemstvu. Voli svoju domovinu Hrvatsku u koju se planira jednog dana vratiti i živjeti.