Na današnji dan obilježava se Dan sjećanja na zatočene i nestale u Domovinskom ratu.
Ovim danom prisjećamo se prve razmjene zatočenika u Domovinskom ratu, koja se odvila 1991. godine. Tada je, u noći s 13. na 14. kolovoza, u Tepljuhu kod Drniša slobodu dočekalo 54 hrvatskih vojnika i policajca koji su bili zatočeni na kninskom području. Okupirani Knin u to je vrijeme imao četiri aktivna srpska logora (Stara bolnica, Kula, Vojarna, logor Golubić), uz više manjih logora. Kroz logore je prošlo više tisuća osoba, a nekoliko desetaka logoraša preminulo je od ozljeda zadobivenih tijekom zatočeništva.
Osim toga, prisjećamo se i 1992. godine, kada je izvršena najveća razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovisnkog rata. Tada je, naime, u Nemetinu oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila, koji su u srpskim logorima preživjeli svakodnevna mučenja, premlaćivanja, silovanja te druge strahote. Nakon konačnog oslobođenja, emotivno su dočekani na Trgu Ante Starčevića u Osijeku, kada su ih obitelji ponovno ugledale nakon 9 mjeseci straha i neizvjesnosti.
Kao uspomenu na ove događaje, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) iniciralo je, a Hrvatski sabor usvojio, odluku o obilježavanju Dana sjećanja na zatočene i nestale u Domovinskom ratu. Nažalost, u logorima je tijekom rata ubijeno ili je ozljedama i mučenjima podleglo 300 osoba, a prema podacima HDLSKL-a, kroz srpske logore ukupno je prošlo 30000 osoba, od čega su 3500 žene i djeca. Upravo je Marijan Gubina, tada desetogodišnji dječak, u svojoj knjizi “260 dana” opisao stradanja i zatočeništvo u vrijeme dok je sa svojom obitelji bio zatočen u srpskom logoru, a dio njegovih doživljaja prenosimo u nastavku:
Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli…
FOTO: Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora
