Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Čad – general u pokeru rat (II. dio)

Komandant 13. korpusa JNA u svjetlu hrvatskih i srpskih izvora

U svom svjedočenju za knjigu „Rijeka u Domovinskom ratu“ general se očitovao i izjavio da je Hrvatskoj vojsci predao preko 15800 cijevi, cijeli divizijun minobacača 120 mm, bateriju protuzrakoplovnih topova te oružje TO-a u skladištu Draga. K tome, rekao je da oružje i postrojbe Korpusa nisu upotrijebljene protiv HV-a već su otišle u Han Pijesak i Kalinovik (naselja u istočnoj Bosni). Riječki gradonačelnik Slavko Linić je za Večernji list od 1. rujna 1993. u članku „Nisam lokalni moćnik“ pohvalio Čada jer je ostavio „goleme količine oružja“. Štoviše, Linić je objasnio da je Čad po dolasku u luku Bar otišao u Beograd „gdje su ga Adžić i Kadijević proglasili izdajicom, prijetili mu revolverom, te je zaključio da to više nije njegova vojska, da su na suprotnim stranama. Vratio se u Rijeku, gdje i danas živi. Ima hrvatsko državljanstvo“.

Međutim, osvrti na generalovo držanje tijekom ratne jeseni u javnost su stigli već do kraja 1991. godine. Predsjednik Skupštine općine Opatija Daroslav Ćiković dobro je ocijenio njegove javne nastupe u kojima je prvenstveno iznosio činjenice koje su mu išle u prilog kao pokušaje predstavljanja sebe kao mirotvorca. Ćiković je naveo primjer oduzimanja oružja od vojnika Vojne bolnice u Ljubljani zbog čega je bio pozvan u Komandu gdje mu je Čad prijetio udarima zrakoplovstva JNA po Opatiji pa je oružje vraćeno. K tome predsjednik Kriznog štaba Općine Opatija Ranko Štefan opisao je loše postupke jednog od njegovih starješina, majora Albina Smrkea, koji je, između ostalog, ostavio hrvatskim vlastima minirano skladište goriva u Šapjanama.

Nakon svih navedenih činjenica može se konačno prijeći  na ocjene i prikaze Čadova držanja i odlučivanja koji su zabilježeni u srbijanskom tisku i vojnom glasilu Narodna armija. U Politikinom članku „Čad izvan svake sumnje“ od 16. studenog 1991., predstavnik Saveznog sekretarijata za narodnu obranu pukovnik Milan Gvero objasnio je deblokadu vojarni i premještanje postrojbi JNA, pa tako i premještanje Riječkog korpusa, kao „deo armijskih aktivnosti na ostvarivanju zadataka obezbeđenja mira, zaštite srpskog naroda od ponovljenog genocida i stvaranja uslova za mirno rješenje jugoslavenske krize političkim sredstvima.“ Za postupke generala Čada pukovnik je Gvero iznio slijedeću ocjenu: „Nema nijednog elementa za sumnju u moralni i profesionalni integritet general-potpukovnika Marijana Čada. On je sporazume vodio dobro, odgovorno, visokoprofesionalno i po armiju i njene interese korisno i uspešno“. Posebno je bilo značajno što se postrojbe JNA s riječkog područja izvlače bez gubitaka, organizirano i planski. Nadalje, u beogradskoj Politici od 20. studenog 1991., u članku „Posljednji zadatak generala Čada“ vođen je razgovor s Čadom u kojem je iznio svoja mišljenja o proteklim događajima i svojim postupcima. Za vođenje pregovora imao je dopuštenje od Komande 5. VO. Glede oružja i tehnika izjavio je da „nijednog trenutka nisam dozvolio da se postavi pitanje da li s oružjem ili bez njega. Tu dilemu sam i unapred isključio“. Istakao je i to da „nijednu stvar nisam uradio za koju nisam kao vojnik dobio odobrenje od svoj pretpostavljenog, nijedan razgovor vodio u Kriznom štabu ili s predstavnicima Evropske zajednice, a da nisam informisao pretpostavljenog. Mogu reći da nikad nisam imao nesporazum s pretpostavljenima. Dobio sam odobrenje  iz Generalštaba od generala Simovića, načelnika Prve uprave, da mogu da vodim razgovore o svim pitanjima“. Svo vrijeme nastojao je da ne doživi sudbinu Varaždinskog korpusa, a hrvatski ministar Rudolf ga je prilikom potpisivanja sporazuma nazvao lukavim generalom. Prema ocjeni brigadnog generala Sergia Rabara, nekad zapovjednika 111. riječke brigade za Novi list (2016.) bio je to uspjeh generala Čada „jer je on u potpunosti realizirao ono što je obećao svojoj vrhovnoj komandi, a to je da neće predati 13. korpus“. Najlošije stanje u Korpusu bilo je u pogledu broja ljudstva i njihova morala. Primjerice, nije bilo dovoljno vozača za tenkove, što se očitovalo prilikom ukrcaja borbene tehnike na brodove koja se morala izvršiti u više navrata. Zbog svih tih okolnosti procjenjivalo se da se za četiri sata mogu osvojiti vojarne.

 

 

Čad je u razgovoru za Tanjug (Telegrafska agencija nove Jugoslavije) kojeg je 2. prosinca 1991. prenijela beogradska Borba izjavio da je „zbog dobrih odnosa s civilnim vlastima i ponašanja građana nije imala razloga ni da se brani ni da se osvećuje“. Istakao je i da je na riječkom području nakon povlačenja JNA iz Slovenije bila razmještena velika količina snaga i opreme, a on sam je dobio velike ovlasti i samostalnost u odlučivanju. Tada je potvrdio da su, za razliku od poratnih izjava, postrojbe upućene u istočnu Hercegovinu, u Bileće, Nevesinje i Trebinje. Na koncu je najavio je da će od 1. siječnja 1992. biti običan riječki umirovljenik. A da je Čad zaista odradio generalski posao i zadužio JNA najbolje svjedoči podatak iz Narodne armije od 22. prosinca 1991. gdje je u članku „Odlikovani generali i admirali“ navedeno da je Ordenom rada sa crvenom zvijezdom odlikovan Marijan Čad, general-potpukovnik. Ovo je potvrdio u svojim sjećanjima za knjigu „Rijeka u Domovinskom ratu“ i Antun Tus, stožerni general u mirovini, tada načelnik Glavnog stožera HV: „…uz sulude prijetnje da će tući Rijeku, što bi bio ratni zločin, izvršava zadaću GŠ JNA….zato je unaprijeđen u viši čin te ga se ne može smatrati našim prijateljem i dobročiniteljem“.

Navedena sredstva i postrojbe Riječkog korpusa biti će razmještena na području jugoistočne Hercegovine. Ista će poslužiti ustroju Hercegovačkog korpusa kojim će u proljeće i ljeto 1992. zapovijedati general-major Momčilo Perišić. Naime, prema Perišićevoj zapovijedi sve snage na prostoru istočne Hercegovine stavljene su od 26. svibnja 1992. pod jedinstvenu Komandu Hercegovačkog korpusa, a među postrojbama navedene su i postrojbe 13. korpusa. Ispod Perišićeva potpisa udaren je pečat „Komanda 13. korpusa“. Postrojbe 13. korpusa u sudjelovanju s drugim snagama JNA uspješno su izvele operaciju izvlačenja ljudstva iz blokirane vojarne u Čapljini. Prisutnost Riječkog korpusa potvrdio je u Narodnoj armiji i potpukovnik Milomir Božović, posljednji zapovjednik garnizona JNA u Čapljini.

Temeljem svega iznesenog nastaje jedna drukčija slika generala Čada. Kao vjerni i poslušni vojnik JNA, odigrao je važnu ulogu u vođenju podređenih mu postrojbi JNA na prostorima zapadne Hrvatske zbog čega je nezaobilazna njegova zapovjedna odgovornost. Zastrašivanjem i ucjenama primorao je neodlučne i podijeljene dužnosnike Općine Rijeka da odustanu od odlučnijih poteza kojima bi se došlo barem do dijela vrijedne borbene tehnike i vatrenih oružja ovog Korpusa. Podržavan od zračnih i pomorskih snaga JNA general je uspio održati netaknute svoje postrojbe i zapovjedništvo, usklađujući svoje poteze sa Generalštabom JNA. Čad je, nakon Adžićeve naredbe o povlačenju i razaranju, izveo vješt manevar kojim je prikazao sebe kao miroljupca jer mirotvorac zasigurno nije bio. U skladu s strateškim promišljanjima Vrhovne komande OS SFRJ, nakon što je umalo dva mjeseca držao riječko područje pod cijevima svojih oružja, uspijeva nametnuti takve uvjete u potpisanom sporazumu s hrvatskim vlastima, kojima je izvukao tehniku i oružje Riječkog korpusa iz okruženja. Postrojbe 13. korpusa su premještene na područje Bosne i Hercegovine odnosno jugoistočne Hercegovine gdje su u proljeće 1992. iskorištene u ratne ciljeve bosanskih Srba. General Čad nije bio ni kažnjen ni progonjen od svojih nadređenih, već odlikovan, da bi se potom vratio u okrilje države protiv koje je ratovao. Za razliku od Čada general-major Nikola Mladenić (rođen Kukuljanovo, Rijeka, 1934.) bio je uhićen i osuđen od sudstva Republike Hrvatske, kao zamjenik komandanta Vojnopomorske oblasti, za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Sud nije prihvatio obranu optuženog u dijelu, u kojem se branio da nije imao nikakvih ovlasti, budući je isti drugdje tvrdio da je spriječio bombardiranje nekih naselja. Zar po istim mjerilima ne bio odgovoran ili suodgovoran i zapovjednik Riječkog korpusa? Zapovjednici zagrebačkih vojarni i postrojbi danas ne žive u Hrvatskoj kao ni zapovjednik 5. VO oblasti general-pukovnik Života Avramović. Je li Avramović svojim držanjem „spasio“ Zagreb kao što je Čad „spasio“ Rijeku? Ako se to već tvrdi za potonjeg, svakako treba reći da isti nije spasio Gospić, Otočac, Ogulin, Slunj i Delnice. Osigurao je svoj osobni mir i mirovinu, a u izvjesnoj mjeri i opstanak jednog dijela riječkih dužnosnika koji su ovom vrstom mira zadobili dragocjene političke bodove. Nije lako biti general poslije bitke, ali za generala Čada se može reći da je bio vrstan general svoje bitke, bitke kojom je očuvao, unatoč mnogim preprekama, svoju budućnost u državi i poretku kojeg nije stvarao, već naprotiv, razarao.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Vjesnik (Zagreb); Večernji list (Zagreb); Novi list (Rijeka); Politika (Beograd); Borba (Beograd); Narodna armija (Beograd); Rijeka u Domovinskom ratu; Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj; Rat u oazi mira; Republika hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. dokumenti knjiga 1. i 21; Presuda Okružnog suda Split – Mile Kandić i drugi (Internet); Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.