Prosvjed branitelja u Savskoj 66 ispred Ministarstva branitelja traje već više od tjedan dana. Uz prosvjednike – teško bolesne branitelje, vojne invalide te njihove suborce, već se danima vijori natpis na kojem stoji njihov prvi i najvažniji zahtjev: smjena ministra Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.
Prosvjed branitelja u Savskoj 66 ispred Ministarstva branitelja traje već više od tjedan dana. Uz prosvjednike – teško bolesne branitelje, vojne invalide te njihove suborce, već se danima vijori natpis na kojem stoji njihov prvi i najvažniji zahtjev: smjena ministra Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića. Poruka je vrlo jasna i u osnovi je ne bi trebalo posebno objašnjavati. Branitelji su svoj zahtjev obrazložili već nebrojeno puta u posljednjih tjedan dana – u početku su o prosvjedima stidljivo izvještavali tek poneki mediji a zatim su postepeno počele izvještavati i TV kuće da bi u konačnici prosvjedi postali prva ili barem jedna od najvažnijih vijesti u njihovim centralnim vijestima. Predstavnici branitelja sudjelovali su i u brojnim tematskim emisijama, a većina dnevnih novina i portala posljednjih dana posvećuje dio prostora prosvjedima u Savskoj 66.
Usprkos tome, u javnosti se, odnosno u dijelu medija, iznova i iznova ponavlja isto pitanje: Zašto branitelji prosvjeduju? Niti jedan od ponuđenih odgovora taj dio hrvatske javnosti zasad nije zadovoljio. A promatračima sa strane čini se da je odgovor više nego jasan. Doduše, branitelji ne raspolažu PR mašinerijom, spin majstorima, pravnicima, odvjetnicima i glasnogovornicima koji će njihove stavove upakirati u puku uvjerljivu poruku, ali (možda baš i zato) njihovi razlozi zvuče posve jasno i „narodski“ razumljivo. Branitelji jasno poručuju da su siti zacementiranog korumpiranog i kriminalnog sustava koji se proteže kroz sve pore ovoga društva, sustava koji kontinuirano radi protiv tog istog društva, a u svoju korist. Je li u tome nešto sporno, neistinito? Ova je činjenica poznata gotovo svima u Hrvatskoj, a sve češća uhićenja većih i manjih „hobotnica“, koje stoje na čelu većih i manjih piramida, pokazuju da se zacementirani klijentelistički sustav u kojem su pojedinci preuzeli dio državnih resursa (koji nemilice iskorištavaju za osobnu korist) u zamjenu za odanost „vladaru“, počeo urušavati. Čini se da Hrvatsku polako ali sigurno zahvaća jedan novi val, val promjena, a prosvjedi branitelja samo su jedan od njegovih simptoma. Brojni slojevi društva u Hrvatskoj su obespravljeni, osiromašeni, iscijeđeni do krajnjih granica i dovedeni do zida, u situaciju kada više nemaju druge opcije nego krenuti u borbu za pravnu i pravednu državu.
A nemaju li upravo hrvatski branitelji moralno pravo, pa čak i obavezu, podići glas i upozoriti na mnogobrojne probleme koji teško opterećuju Hrvatsku? Oni su se 90./91. godine bili spremni suprotstaviti daleko nadmoćnom neprijatelju (danas se olako zaboravlja koliko je teška situacija bila i da su početkom 90-ih svi izgledi bili u korist JNA i pobunjenih Srba) i izboriti za samostalnu i suverenu hrvatsku državu, koja je zatim tijekom dva i po desetljeća gotovo u potpunosti upropaštena, bačena na koljena. Država koja danas nema novaca za osnovna prava ljudima koji su je nedavno stvorili.
Branitelji uporno ponavljaju da su u prvom redu revoltirani odnosnom državnih vlasti i institucija prema Domovinskom ratu i nedavnoj hrvatskoj povijesti, stvaranju hrvatske države. To je, posebice u mandatu posljednje Vlade, više nego očito i gotovo da se niti ne krije. Dovoljno je podsjetiti primjerice na premijerovu izjavu o „građanskom ratu“, zatim o Hrvatskoj kao „slučajnoj državi“, optužbe današnje ministrice vanjskih poslova o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Umjesto na zaštiti hrvatskih branitelja, od kojih su neki zatočeni u srpskim zatvorima, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović inzistira na odbacivanju tužbe za genocid protiv Srbije. Njegova politika, koliko možemo vidjeti iz njegovih izjava, više je posvećena zaštiti Josipa Broza Tita (primjerice izjava u Splitu da će učiniti sve da istina o predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim velikanima naše povijesti bude sačuvana”) i borbi protiv „ustaške zmije“, nego zaštiti istine o Domovinskom ratu, o čemu pak svjedoče stavovi njegova (dojučerašnjeg) savjetnika Deana Jovića o raspadu Jugoslavije. Hrvatskom i dalje slobodno hodaju mnogi pripadnici srpskih snaga koji su počinili zločine, nerijetki su i zaposlenici u državnim institucijama, a njihove žrtve (poput silovanih žena) ili rodbina ubijenih ih svakodnevno sreću u svojem gradu. Nije li to daleko teže opterećenje za hrvatsko društvo nego pitanje imidža partizana i Josipa Broza Tita, čiju odgovornost za mnoge zločine nitko ne može zanijekati?
Postepeno višegodišnje smanjivanje prava vojnih invalida ali i ostalih branitelja, te neprovođenje postojećih zakona kojima su regulirana njihova prava, posljedica su upravo takvog prezrivog i omaložavajućega stava državnih vlasti prema braniteljima ali i prema Domovinskom ratu i stvaranju samostalne hrvatske države. U tom kontekstu i tvrdnje branitelja da ministar i njegovi ljudi izjednačavaju agresora i žrtvu u Domovinskom ratu ne zvuče bezopasno, posebice kada navode i konkretne primjere; primjerice, upozoravaju da je prilikom izrade izmjena i dopune Zakona o hrvatskim braniteljima izbačena rečenica koja je priječila da oni koju su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku ostvaruju materijalna i bilo kakav druga prava. U tom kontekstu mogli bismo promatrati i izjavu Bojana Glavaševića o pripadnicima Srpske vojske Krajine i PTSP-u.
Reakcije pak državnog vrha pokazale su nam da su tvrdnje branitelja točne. Umjesto da ih sasluša, premijer Milanović je branitelje nazvao galamdžijama i indirektno proglasio neukom instrumentaliziranom masom kojom upravlja oporba, odnosno HDZ s ciljem rušenja Vlade. Ministar Matić ironično se osvrnuo na referendumske inicijative koje su pokrenute u posljednje vrijeme i pozvao branitelje da i sami organiziraju jedan na kojem će prikupljati podršku za njegovu smjenu. Prosvjednike je nazvao militantnom skupinom koja će Hrvatsku dovesti do izbacivanja iz Europske unije. U državi koja cijeni i poštuje ratne veterane koji su je stvorili ne bi li premijer trebao, ako čelnici branitelja, iza kojih stoji čitavo njihovo članstvo, traže da smijene osobe ključne za suradnju sa braniteljima, uslišati njihove zahtjeve? Ako branitelji smatraju da ministar i njegovi pomoćnici nemaju minimum poštovanja prema njima, vrijeđaju i ponižavaju braniteljsku populaciju, ne bi li ministar Matić sam trebao ponuditi ostavku, jednako kao i njegovi pomoćnici. Posebice jer je bio njihova suborac, o čijoj važnoj ulozi u Domovinskom ratu svjedoče i sami prosvjednici.
Umjesto toga, državni vrh ali i znatan dio novinara, političara, analitičara i komentatora raspravu s braniteljima prebacuje na iznos braniteljske mirovine i njihove „povlastice“, poziva na bolju komunikaciju i spremnost na kompromis. Braniteljske udruge godinama upozoravaju na iste probleme ali mnogima su eto prosvjedi prvi glas da nešto tu „ne štima“ te se začuđeno pitaju „zašto ti ljudi teško narušenog zdravlja logoruju pred ministarstvom Freda Matića i što bi bio razlog tolike povike na vlasti“. Imputiraju im se političke ambicije a usprkos argumentaciji, uporno odbacuju njihove tvrdnje. Dio hrvatske javnosti branitelje je proglasio problematičnima, militantnima, borcima za povlastice, problemom hrvatskog društva. Pojavljuju se čak i teze o povezanosti branitelja sa Milanom Bandićem te vezi braniteljskih prosvjeda sa njegovim uhićenjem. Sve je to jednom dijelu javnosti zvuči uvjerljivije od tvrdnje prosvjednika da ministar i njegovo dvoje pomoćnika umjesto za branitelje rade protiv njih, te u konačnici ruše same temelje ove države. I ponovno nam postaje jasno da se u Hrvatskoj najteže boriti istinu i pravdu. Kao i da nam borba za pravnu državu tek predstoji te da će se u nju će se morati uključiti svi slojevi društva; branitelji, studenti, intelektualci, radnici i nezaposleni, svi oni čija prava se zakidaju i prema kojima država ne ispunjava svoje dužnosti. 
