U nastavku donosimo vam tekst profesora Domagoja Štefančića o crkvi Svetog Spasa na rijeci Cetini.
U nastavku donosimo vam tekst profesora Domagoja Štefančića o crkvi Svetog Spasa na rijeci Cetini:
Ljeta Gospodnjeg 2015. uputih se u rodoljubnom društvu prijatelja iz Siska i okolice putevima graničarskim, preko Korduna i Like do Dalmacije. Na putu svratismo do Udbine, pa nastavismo do Knina – hrvatske sudbine. Okrunjen suncem 5. kolovoza bijaše dan sloge i veselja, sjećanja i poštovanja na žive i poginule, ranjene u duši i tijelu, vojnike i civile, mladiće u odijelima hrvatskih ratnika, starice s čelom naboranim sjećanjima. Povrh grada bijelila se gorda Dinara, posuta pepelom baruta i metaka, krvlju i znojem Vojske svoje Domovine. Dobro vrijeme potaknulo nas je krenuti preko Kijeva i krivudavim cestama Civljana i Cetine do predromaničke crkve Sv. Spasa i na vrelo rijeke Cetine. Hladna voda cetinska razbistrila je duše i srca da bismo mogli doživjeti ljepotu ove mitske zemlje, od kneza Branimira do „našijeh“ dana. Pred crkvom dobih poticaj za ovu priču, i ne pričam prvi na ovu temu. Okružena pravoslavnim grobljem stoji ona uperena u nebo, a pred njezinim ulazom ploča na kojoj su ispisane činjenice o crkvi, kako povijesne, tako i povijesno-umjetničke. Ali netko od bivših ili sadašnjih stanovnika ovog kraja, ili možda neki zluradi prolaznik izgrebao je na ploči ime hrvatsko. Očito mu smeta što je to hrvatska građevina, pa i to da je Muzej arheoloških spomenika u Splitu, također – hrvatski.
Nekim čudom knez Branimir pošteđen je izopćenja iz hrvatskog naroda i sjećanja. I tu nastaje prva dvojba za našeg „grebatora“. Branimir je hrvatski, ali crkva nije?! Svakako, crkva je Božja i Kristova. Ali, krenimo u nešto ranija doba, kroz literaturu i tisak. Da „zagrebemo“ malo ispod površine.
Pa, što nam kažu izvori i znanost. Barem za one koji priznaju takvo što. Da je na prostoru oko crkve nađeno oko 1162 groba s bogatim nalazima, a u crkvi i pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su, „ne bi vjerovali“, pokrštavali Hrvate. Tada još nitko nije dovodio u pitanje da je narod Knina i Kninske krajine bio, i ostao – hrvatski. I sve bijaše prilično dobro, od doba Zvonimira, Arpadovića, pa do Anžuvinaca i knezova Bribirskih. No, na hrvatski narod i domovinu stigoše teška vremena pustošenja, razaranja i progona. Sunce se pretvori u krvavi mjesec. Tijekom 16. stoljeća počinje naseljavanje pravoslavnog naroda u Kninsku krajinu, za vjerovati je, od južnih strana, tada već uvelike pravoslavne Hercegovine i Crne Gore. No, toliko o nekim osnovnim činjenicama. Ipak, oko ove crkve vode se već desetljećima prijepori, a rukavica je bačena sa strane Srpske Pravoslavne Crkve i lokalnog naroda koji se nije ustručavao njome dokazivati svoju srpsku vjekovitost na ovim prostorima. U tome je prednjačilo svećenstvo obližnjeg manastira Dragovića. Fra Lujo Marun je početkom 20. stoljeća umalo nastradao od „nadahnutog“ puka koji je eto, branio ostavštinu svetosavskih kraljeva od latinskih verolomaca i mantijaša. Jer, fratar je otišao predaleko od samostana. Više sreće imao je Stjepan Gunjača koji je do 1954. uspio izvršiti istraživanja u određenoj mjeri. Poslije drugog svjetskog rata vlada komunističko doba u kojem narasta pravoslavno groblje oko crkve. Samo groblje odiše pijetetom i ljepotom grobnih zdanja na kojima su zapisane osobne sudbine ljudi ovih sela podno Dinare.
No, dolaze previranja u Jugoslaviji, opća kriza društva i države, a napose međunacionalnih odnosa. Već 1983. zapaženo je da su svećenici manastira Dragović razbili srednjovjekovni pleterni ulomak u crkvi. Izgleda da je održana i pravoslavna liturgija?!
Na tlu sjeverne Dalmacije nije se vodila razmirica samo oko Sv. Spasa, već i oko crkve u Parčiću, koja je zasigurno poseban slučaj, a bila je tema časopisa NIN (14. 2. 1988.) pod naslovom „Srpsko-hrvatska crkva“. Sveti Spas spomenut je među crkvama koje su u rukama katoličke crkve, a bile su pravoslavne. Pravo zvono za uzbunu bio je članak Marinka Čulića u tjedniku Danas od 29. 5. 1990. pod naslovom „Osvajači Svetog Spasa“. Na skupu Srba u selu Cetini dočekan je dr. Rašković koji je svojim osebujnim govornim izričajem utvrdio u srpstvu „nema većih dokaza za postojanje jednog naroda od crkava i grobalja. A vi imate oba!“ Dok su na skupu sijevale riječi i vješto ukoričene prijetnje, što bi se reklo klasični „govor mržnje“, na drugoj strani je vrlički župnik fra Celestin Belamarić novinaru izjavio da bi vjerske svetkovine u toj crkvi trebalo zabraniti i pravoslavnoj i katoličkoj strani i tako „zalediti“ spor čija je crkva. No, druga strana tj. jedan od pravoslavnih svećenika je izvjestitelju, dok su razgledavali crkvu, izjavio „ Njihova noga (katolička op.p.) ovdje ne smije doći!“. Vrhunac dana bilo je održavanje pravoslavne liturgije koju je služilo deset pravoslavnih svećenika na čelu s dalmatinskim episkopom Nikolajem (Mrđom). Srbi sela Cetine nisu dozvolili splitskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture da tijekom 1989. zaštiti objekt od širenja grobova te da ju zaštiti od propadanja. Postavljena su željezna vrata s natpisom kojim se zabranjuje pristup crkvi bez dozvole cetinskog mjesnog odbora. Tada se već rodila inicijativa da se crkva pretvori u pravoslavnu bogomolju.
I što smo mogli očekivati nakon ovakvog postupka, uvaženi čitatelji?! Zar ne smijemo pomisliti da onom kome ni Bogu posvećeno nije granica presizanja može išta biti prepreka? Rat je pokazao da su sakralni objekti postali meta topovskih granata ili miniranja, a potom temeljitog ravnanja buldožderima, nasipanjem cesta crkvenim građevinskim materijalom (slučaj u gradu Glini). Planovi o pretvaranju u pravoslavnu crkvu zabilježeni su u knjizi „Sveti Spas u Cetini“ iz 1994., u kojoj je prikazan idejni projekt obnove crkve prema kojem bi se uz stavljanje bačvastog svoda, izgradila kupola pseudobizantskog stila nad prezbiterijem i polukupola nad prebrodom, prislonjena na zvonik.
Nakon završenog rata i povratka ljudi u sela podno Dinare, oko Kijeva i Vrlike, crkveni život je obnovljen kod katolika i pravoslavaca. Mnogi prolaznici čitaju ploču pred crkvom. No, što o crkvi i povijesti ovog kraja danas piše Eparhija dalmatinska. Na njezinim stranicama koje su opće dostupne stoje slijedeći podatci: „Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojačano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on počeo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Končarević je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem otečestviji”. U njegovo vrijeme sagrađena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine.“ (http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Publikacije-Krka16-L.htm). Time je valjda ukratko riješena i sva povijest srednjovjekovne Bosne, „dobrih Bošnjana“ i svih ne tako davnih presizanja i ratova. Kad bi se „šalili“!. A potom nedvosmislen tekst pod slikom crkve: „Stari hram Vaznesenja Gospodnjeg (Svetog Spasa) 1391. podigao kralj Tvrtko Prvi.“ (http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Parohija-Cetina-L.htm). Toliko o znanju, znanosti, razumijevanju, ekumenizmu i radu za Carstvo Nebesko. A kad smo kod Tvrtka, isti se u razdoblju 1390-1391 nazivao: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu. I upravo područje Kninske krajine ulazilo je pod prostor „Hrvatom“.
Do današnjeg dana, traje očito neka vrsta ispraznog nadmetanja od strane SPC. Sveti Spas i dalje stoji, odolijeva vremenu, zaštićen od raspadanja (koliko se može vidjeti). Otporan na mitomaniju, duh laži i smrti koji ga je desetljećima opsjedao postaje sa zvonikom uprtim u nebo – „stup istine“ i svjetlost svima koji traže smiraj pod planinom, u vrletima života, progonjeni grabežljivim vucima. Jer bez Crkve nema spasa, kaže jedna stara kršćanska izreka. Tako i čovječnosti bez Kraljevstva Božjeg koje „nije od ovog svijeta“ (Ivan 18,36).
