Agresija na hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu – IV. dio

Veliki uspjesi hrvatskih obrambenih snaga na području Dubrovnika ponovno su otvorili pitanje položaja hrvatskog Poneretvlja. Postojala je opasnost da hrvatske oružane snage u prodoru prema jugu – ka Konavlima i Prevlaci, budu odsječene u potencijalnoj srbijanskoj ofenzivi od područja Metkovića prema istoku. Snage koje su do svibnja 1992. u gustom poretku branile slobodni teritorij istočno od Neretve bile su značajno prorijeđene i oslabljene. Stoga je bilo potrebno izvesti novu operaciju kojom bi se oslobodila okupirana hrvatska istočna Hercegovina, tj. područja općina Stolac, Čapljina i Mostar; stekla potrebna teritorijalna dubina te vratilo okupirano hrvatsko etničko područje. Zbog navedenog je u zapovjedništvu Južnog bojišta tijekom svibnja kreiran plan operacije «Čagalj» koja je trebala početi 7. lipnja 1992.

Operacija «Čagalj»

Operacija je počela 7. lipnja 1992. godine u 4:30 snažnim artiljerijskim napadom po svim srbijanskim položajima na istočnoj obali Neretve. Budući da je odmah zatim počela vatra po Čapljini, Gabeli i rubnim dijelovima Gabela-Polja, te po Čeljevu i Karaotoku, u Metkoviću i Opuzenu dan je znak opće opasnosti, 140. put te godine. Prve granate pale su na središte Metkovića u 5:20, a nakon desetak granata, prestao je svaki daljnji napad na Metković. Srbijanski artiljerci od tog su trenutka bili prisiljeni orijentirati vojne ciljeve da bi zaustavili hrvatsku ofenzivu. S obzirom na to da je opća opasnost proglašena na vrijeme, nije bilo ozlijeđenih. Bio je to posljednji topnički napad na grad.

U međuvremenu se na terenu odvijala teška bitka. Od šest predviđenih diverzantskih grupa, pet ih je već u prvim satima akcije uspješno izvelo svoje zadatke, a artiljerijski udari izvođeni su iz smjera Struga, Mogorjela i Višića, te iz smjera vodosprema kod Gradine u Čapljini i po Klepcima, na koje je u 5:20 počeo i tenkovsko-pješački napad. Oko 10:00 zauzeti su Klepci te brda Klepeštica i Šunja glava, odakle su mjesecima terorizirana okolna hrvatska naselja. Već prvi dan oslobođen je i Počitelj. Po uhvaćenim porukama iz Tasovčića i Prebilovaca vidi se da se tražila sva moguća pomoć od JNA. Nakon odbijanja zračne pomoći, poruka je glasila: «Napiši da ste nas žrtvovali!». Tako su do 7. lipnja u 14:00 razbijene srbijanske snage na području donjeg toka Neretve te su počele masovno povlačenje u pravcu Stoca.

Dan nakon oslobođenja Klepaca, palo je i najzloglasnije uporište – Tasovčići. U dvodnevnim borbama poginulo je deset hrvatskih branitelja, a od neprijatelja je zaplijenjena velika količina oružja. Dana 11. lipnja oslobođeni su Domanovići. Osloboditelje su svuda dočekale kuće, javne zgrade i crkve koje je poraženi neprijatelj u bijegu palio. Dana 13. lipnja konačno je oslobođen i grad Stolac. Konačno, 16. lipnja 4. brigada HV-a i HVO-a Mostar oslobodili su Podveležje, čime je oslobođen istočni Mostar, završeno istjerivanje Hercegovačkog korpusa s obje obale Neretve te uspješno završena operacija «Čagalj» kojom je definitivno obranjena dolina Neretve.

Prisutnost i djelovanje HV-a na području Hercegovine srbijanska diplomacija pokušala je iskoristiti kao tezu da Hrvatsku prikaže kao agresorsku vojsku, zbog čega bi Hrvatskoj trebalo uvesti sankcije. Također su određeni međunarodni krugovi bili suglasni s takvom tezom. Hrvatska ipak nije imala posljedica zbog svojeg angažiranja u BiH, između ostalog i zbog toga što je Vlada BiH zauzela stav da to nije bila nikakva agresija, već legitimna borba protiv velikosrpskog agresora.

Operacijom «Čagalj» konačno su daleko od doline Neretve odbačeni položaji Vojske Republike Srpske. Život se polagano počeo vraćati normalnom tijeku, no iz sigurnosnih razloga odluka o zamračenju ostala je još neko vrijeme na snazi. Ne treba zaboraviti da je 116. brigada HV-a još dugo bila angažirana na crtama bojišta prema agresoru.

Zaključak

Zbog kompaktnosti hrvatskog etničkog korpusa u neretvanskom kraju nisu proživljene sve faze velikosrpske agresije, kao što je slučaj bio u nekim ostalim krajevima Hrvatske.

Srbijanski je agresor u svojim okupacijskim planovima i djelovanju tretirao teritorije dviju nezavisnih država kao jedinstveno područje, ne uvažavajući državne granice. Stoga je HV, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizacije protivnika, bio primoran ulaziti u državni prostor BiH s kojeg je svakodnevno vršena agresija na Republiku Hrvatsku. Drugi čimbenik je postojanje brojnog hrvatskog pučanstva u BiH izloženog agresiji, zbog čega je Hrvatska imala legitimno pravo pomoći im u obrani.

Što se tiče djelovanja lokalne srpske etničke zajednice, ona je, usprkos svojoj malobrojnosti, uz pomoć JNA i srpskih ekstremističkih skupina iz BiH pokušala sudjelovati u oružanoj pobuni protiv legalnih organa vlasti. Srbi Poneretvlja predstavljali su se ugroženima i proganjanima. Samo njihova brojčana malobrojnost te promišljeni potezi hrvatskih upravnih organa spriječili su puno veću štetu, kako ove djelatnosti ne bi dovele do još ozbiljnije ugroženosti i agresije ovog dijela Republike Hrvatske.

Ratna zbivanja uvelike su se odrazila na sve aspekte života pučanstva, posebice gospodarstva. Naime, uz agrarnu proizvodnju, život stanovništva doline Neretve uvelike je ovisio o trgovini sa susjednom BiH, a višegodišnja ratna zbivanja posve su poremetila te odnose.

Stanovništvo doline Neretve, unatoč povremenom nesnalaženju, dalo je izuzetan doprinos obrani Republike Hrvatske, odradivši svoj dio zadatka. Spriječena je okupacija delte Neretve, istjerana neprijateljska vojska uz minimalne štete te je stabilizirana bojišnica. Bez takvog angažmana u obrani Domovine, tijek Hrvatskog domovinskog rata na krajnjem jugu Hrvatske (ali i BiH) ne bi mogao poprimiti tako povoljan razvoj kakvog je imao, što se najbolje vidi iz činjenice da je ovaj prostor oslobođen već 1992. godine, dok se u većini ostalih dijelova Hrvatske to dogodilo 1995. godine.