Afera Agrokomerc – političko-ekonomske malverzacije kao početak kraha Cazinske krajine
Tvornica Agrokomerc nastala je 1969. godine, i to iz opće zemljoradničke zadruge, kao forma poljoprivrednog djelovanja u Jugoslaviji. Njezin cilj bilo je uključivanje seljaka u proces proizvodnje i plasmana proizvoda. Inače, prema Zakonu o zadrugama, zemljoradničku zadrugu može osnovati najmanje deset zemljoradnika i drugih fizičkih lica koji u načelu koriste zemljište, objekte ili sredstva za rad u poljoprivredi koja imaju u svojini ili po nekom drugom osnovu.
Prvotno je zadruga imala sjedište u Maljevcu, u SR Hrvatskoj, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom, a kasnije se premjestilo u Veliku Kladušu. Premještanjem tvornice htjelo se unaprijediti gospodarski zaostalo poljoprivredno-stočarsko područje. Prvenstveno je to išlo na štetu SR Hrvatske, no politički vrh želio je raspodjelom fondova za nerazvijena područja, ogromnim poduzećima te proizvodnjom po cijeloj SFRJ pokušati ujednačiti snagu države, što im nikako nije uspijevalo.
Ime Agromerkantilija zadruga nosila je do 1972. godine, a nadalje se naziva – Agrokomerc. Agrokomerc razvijao se na površini od 668 četvornih metara, a druga dva najveća poljoprivredno-prehrambena kombinata, AIPK i UPI, obuhvaćala su 10 377, odnosno 11 099 četvornih metara. Poduzeće Agrokomerc 70-ih godina bilježi ogroman uspjeh na tržištu SFRJ, ali i izvan njega. Različitim metodama i taktikama uspjeli su stvoriti snažno poduzeće. Mnoge radnje bile su nelegalne, kao što je industrijska špijunaža, podmićivanje, plaćanje umirovljenih znanstvenika na odavanje određene tajne proizvodnje, podmićivanje djelatnika OUN-a radi dobivanja nekih programa. Poznati primjer je i kopiranje recepata, a među njima se ističe Vegedor – kopija Vegete.
Različitim ustupcima i malverzacijama došli su do toga da su uspjeli većim dijelom istisnuti Podravku s tržišta Dalmacije – riječki Brodokomerc dao je Agrokomercu slobodne ruke u udjelu postotka robe koja je išla u lance hotela i trgovine Dalmacije. Brodokomerc je bio prozvan zbog ovakve suradnje, a njihova obrana bila je vrlo jednostavna – velikokladuški kolos bio je najbolji poslovni partner u Jugoslaviji i s njim je bilo najlakše raditi.
Na čelu tvrtke nalazio se Fikret Abdić u ulozi predsjednika Poslovodnog odbora kombinata. Provodio je reforme na radnom mjestu – alfabetske tečajeve u krajiškim selima za radnike/ice, zabranjivanje rada u dimijama… Izgradio je impresivnu poslovnu zgradu Agrokomerca za koju je Jure Bilić, visoki političar u hijerarhiji SR Hrvatske, istaknuo:
„I mi smo imali problema s „Inom“, jer je njezina nova upravna zgrada iritirala osiromašene radnike, ali mi se čini da se ovdje zaista pretjeralo.“
Nagao uspon Agrokomerca započinje ponajviše zahtjevima i odlukom admirala Branka Mamule, tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu, kao tvorca nove jugoslavenske doktrine – Općenarodne obrane (ONO). Ulaganje armijskog novca na područje Cazinske krajine objašnjava mr. sc. Admir Mulaosmanović:
„Temelj njegovoj doktrini predstavljala su događanja u Drugom svjetskom ratu u kontekstu borbi koje su se odigrale na tlu Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine. Stoga ne čudi činjenica da je Bosna i Hercegovina za Mamulu predstavljala bastion odbrane Jugoslavije, dok se Cazinska krajina 1942. godine pokazala kao hraniteljica snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) na području Bihaćke Republike. To iskustvo bilo je nenadoknadivo u izgradnji njegove vojno-odbrambene filozofije. Ovu ulogu Cazina i Velike Kladuše u periodu NOR-a istaknuo je i Mićo Rakić, tadašnji bosanskohercegovački političar, prilikom obilaska ovog područja te je naglasio da sa stanovišta općenarodne odbrane nije beznačajno iskustvo da je ovo područje bila baza za snabdijevanje snaga NOVJ hranom i odjećom. Sasvim se željelo pokazati kakav geostrateški položaj ima ovaj prostor te svjesnost političkog i vojnog vrha o tome, kao nužnost uključivanja ovoga kraja u sve strateške planove koje je vojno-politički vrh radio i izrađivao.“
Obrambeni koncept bio je postavljen 1968. godine, godinu dana prije osnivanja kombinata Agrokomerca. Admiral Branko Mamula tvrdio je:
„Bosna je činila dubinu odbrane od sovjetsko-mađarske grupacije na sjeveru i pomorsko-desantne grupacije NATO-a u Italiji i na Sredozemlju. U jednom času Bosna se promatrala kao bastion cjelokupne odbrane zemlje.“
Prema ovome, Bihaćka krajina bi u slučaju velikih vojnih operacija postala logistički centar za borbu, odnosno lokacija vrhovnog štaba.
Analize radne grupe Republičkog izvršnog vijeća od 1982. do 1986. godine pokazale su da je prosječna stopa rasta proizvodnje u Agrokomercu bila preko 10%, dok se izvoz od 1984. godine utrostručio.
„Ukupni prihodi u 1985. godini bili su 132 721 miliona dinara, a 1986. godine 332 385 miliona dinara. Izvoz 1986. godine iznosio je oko 42 miliona dolara.“
Upravo zahvaljujući JNA dobivaju unosne poslove, kao što je izvoz proizvodnje proizvoda (pureće meso, jaja i sl.) NATO-u. Veliki inozemni trgovački partneri Agrokomerca bili su Tuson, Jugotrade i Flavorex. Preko 70% poslovanja išlo je u ove tri navedene tvrtke, a znakovito je da su vlasnici redom bili jugoslavenski državljani – Radivoje Čuković (Tuson, Panama), Kosta Govedarica (Jugotrade, Švicarska), Husein Melkić (Flavorex, Kanada).
Situacija na političkom planu, više nego na ekonomskom planu, ponudit će daljnji tijek razvoja zbivanja oko i unutar Agrokomerca. Većina tvornica bit će nelikvidne, nerentabilnog gospodarstva, vođene dirigiranom planskom proizvodnjom; zapošljavat će se višak radnika; služit će se lažima, manipulacijama i prikrivanjem u iznošenju podataka u javnost; uprave će biti korumpirane; dizat će se ogromne mjenice i krediti; tvornice će biti upletene u malverzacije i pronevjere novca – no, upravo će poduzeće Agrokomerc pasti u nemilost i kaos politike koju vodi, odnosno zastupa. Očito je bilo trn u oku jedne igre koju su povele političke elite, s obzirom na to da je samo jedno od poduzeća koje je djelovalo po istom, gore navedenom obrascu.
