Dobro je znati

9. dio: Stvarni odnos Izetbegovića i Abdića

abdic izetbegovic

Kako navodi Josip Jurčević, najvjerojatnije je Fikret Abdić sudjelovao u pokušaju državnog udara kada je otet Alija Izetbegović u svibnju 1992.

Nakon održanog referenduma u Bosni i Hercegovini te izjašnjavanja stanovništva za nezavisnost države, dolazi do otvorenog sukoba između Srba i muslimana. Alija Izetbegović tvrdi: „Konkretno, mi i SDS pregovarali smo da nađemo izlaz, jer između nas je došlo do problema. Koliko god je Jugoslavija donekle srpsko-hrvatski problem, i Bosna je muslimansko-srpski problem – problem Muslimana i Srba ovdje, naš je to problem. Naime, tu postoji, na toj relaciji, postoji nesporazum. Na relaciji Muslimana i Hrvata ne postoji problem jer su oni rekli da su za suverenu Bosnu. Neko im ne vjeruje. Ja im vjerujem. Na koncu konca, ako ljudi ponavljaju deset puta i ako se na taj način ponašaju, što da im ne vjerujem.“

Ejup Ganić, kao član Predsjedništva SR BiH, tvrdio je u siječnju 1992. godine: „Mi ćemo nezavisnost dobiti, bez ijednog ispaljenog metka.“ Dva mjeseca prije, 1. listopada, odigrao se oružani napad na 22 hrvatska sela u južnoj Hercegovini, na samom tlu BiH, a unatoč tome, i dalje se tvrdilo da to nije njihova (muslimanska, bošnjačka) stvar. Problem se stvarao kod hrvatskog političkog vodstva u BiH kada se moralo odlučiti hoće li stati uz svoj narod i povesti njegovu obranu ili će ipak ostati uz Izetbegovića i osuđivati „bezumne ljude“, a uz to tražiti od JNA da „očuva red i mir“. Oni hrvatski predstavnici koji su ostali uz Izetbegovića i njegovu politiku izgubili su povjerenje najvećeg dijela svog naroda.

Početkom travnja 1992. godine (1.-3.travnja) Fikret Abdić odlazi u Bijeljinu (SI dio BiH) sa srpskim članom predsjedništva BiH – Biljanom Plavšić. Na ulicama Bijeljine susreće Arkanove četnike i paravojne formacije te odbija ispuniti njihov zahtjev da legne u blato, pozivajući ih da mu pucaju u prsa:

„Pucajte, šta čekate! Ubijte mene, a pustite ove ljude. Ja sam ih doveo. Oni nisu ništa krivi. Pucajte, ja neću leći.“

U Bijeljini se s Biljanom Plavšić susreo sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, a poslije je s bijeljinskog radija pozvao građane, a prvenstveno Muslimane Bijeljine, na skup na kojem će održati govor. Poslije, kad se sjeti tih dana, Abdić će o Bijeljini reći: „Osjećao sam da mi ipak nešto probaju zatajiti pa sam htio da izmamim građane iz njihovih kuća. Po tome bih zaključio mogu li se slobodno kretati i svojim se očima uvjerio da li ih netko teroriše ili ne.“ Tom prilikom arkanovci i domaći Srbi ubili su oko 1000 ljudi, Muslimana. Srbi, paravojne jedinice te JNA ušli su 5. travnja 1992. godine u Zvornik, Foču i Prijedor, a već  6. travnja 1992. kreće vojna agresija na Sarajevo.

Fikretu Abdiću najvažnije su proizvodnja i zarada, a velikim dijelom i šverc robom, što manipulatorski iskorištava: „Okupljajte narod i izolirajte Irfana Ljubijankića, Mirsu Veladžića, Ziku Kadića. Recite da nas oni vode u rat. Mi rat nećemo i o svemu se možemo dogovoriti. Važno je da proizvodnja ne stoji, neka ljudi rade, međusobno komuniciraju, grade povjerenje koje im hoće poljuljati.“ Naredno će vrijeme pokazati da mu ljudi i nisu najvažniji.

Kako piše David Owen u Balkanskoj odiseji: „Kolektivno predsjedništvo u Bosni i Hercegovini izabrano 1990. sastojalo se od sedam ljudi, no 1992. ono je imalo sve manje i manje kolektivne ovlasti koja mu je po ustavu pripadala. Njegovu zajedništvu zasigurno nije pomogla činjenica da Fikret Abdić, muslimanski čelnik u Bihaću, koji je na predsjedničkim izborima dobio više glasova od Alije Izetbegovića, nikad nije došao iz Bihaća u Sarajevo na sastanke Predsjedništva.“

Početkom rata u BiH, u travnju 1992., Fikret Abdić izjavljuje: „Kad već nemamo moćnije naoružanje, bolje bi bilo da nismo imali ni ove puščice. Njima samo iritiramo Srbe.“ Kako navodi Josip Jurčević, najvjerojatnije je Fikret Abdić sudjelovao u pokušaju državnog udara kada je otet Alija Izetbegović u svibnju 1992. „Krajem travnja Izetbegović odlazi na novi krug pregovora u Lisabon. Prije njegovog odlaska, 28. travnja 1992., održana je sjednica Predsjedništva SR BiH na kojoj se upozorava domaću i međunarodnu javnost da se dijalog ne može voditi pod okupacijom kada se razaraju gradovi i naselja i masovno ubija nedužno civilno stanovništvo, uz potpunu blokadu saobraćaja.“

Izetbegović se 26. travnja 1992. sastao u Skoplju s Brankom Kostićem i Blagojem Adžićem. U skladu s Miloševićevim obećanjem iz srpnja 1991., od njih je tražio da imenuju „nekoliko muslimanskih generala koji će biti komandanti u Bosni i Hercegovini.“ I u ovom slučaju Izetbegović je gledao samo muslimanske interese jer nije tražio i nekog „hrvatskog generala“, a treba napomenuti da u izaslanstvu nije bilo nijednog Hrvata. Izetbegović je uspio svojom politikom postaviti tzv. „obruče“ na Bosnu i Hercegovinu i održati njene vanjske granice, ali su se unutar tih „obruča“ nastavili odvijati procesi koji se ni nakon 20 godina nisu smirili niti izgubili na snazi.

Mjesec svibanj potpuno je ukazao na stvarni odnos Izetbegović-Abdić. Zelene beretke, muslimanska vojna formacija u ratu u BiH i građani Sarajeva spriječili su udar JNA 2. svibnja. Cilj napada bilo je uzimanje dokumentacije iz Doma JNA, a kao odgovor na tu opstrukciju, zapovjednik Sarajevskog korpusa JNA general Milutin Kukanjac naredio je opći napad na grad i zauzimanje zgrade bosanskog Predsjedništva. Čini se da je to trebalo biti koordinirano s otmicom Izetbegovića na sarajevskom aerodromu i pokušajem državnoga udara Abića i Delimustafića.

U tom vremenu odigrala se javna drama jer je sve prenosila televizija uz tonsko javljanje Izetbegovića iz zatočeništva. Predsjedništvo je 3. svibnja 1992. godine održalo izvanrednu sjednicu na kojoj se raspravljalo što treba poduzeti u vezi oslobađanja Izetbegovića. Nitko nije želio ići na pregovore s JNA, opravdano se bojeći da će također biti zarobljen, a nije bilo ujednačenog rješenja oko krizne situacije.

Novinar iz Bihaća, Hasan Bišćević, koji je bio u studiju dok se taj dramatični razgovor preko telefona odvijao, u svojoj knjizi Abdićev put u izdaju navodi:

„Onda se otkrilo da su u Kukanjčevim rukama, u Lukavici. Izetbegović se otud i javio, a pošto je u zgradi Predsjedništva Radio Bosne i Hercegovine instalirao studio, njegov je razgovor s Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljuićem emitiran u javnost. Siguran sam da se te drame sjećaju svi Bošnjaci i da je bilo onih koji su zaboravili kako su kamere povremeno, dok se radnja razvijala, šarale po šutljivom Abdiću. Snalažljivi Kljuić, čim je razgovor počeo, smišljao je kako će formulirati zahtjev da se Izetbegović pusti, a Ganić je, čuvši ga kako okoliša, konstatirao: ‘Alija, ti si zarobljen…’ Alija Izetbegović u jednom je trenutko bio veoma direktan: ‘Ejupe, ti me zamjenjuješ.’“

Prva okolnost koju Biščević ističe jest da je Abdić šutio, meškoljio se u studiju i ništa nije rekao: „Njegova je mržnja prema Izetbegoviću bila tolika da nije mogao ni konstatirati – Alija, ti si uhapšen, kamoli izustiti – Morate odmah pustiti predsjednika“. Druga okolnost koju ističe Biščević jest da je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić uspaničeno telefonirao u Fikretov kabinet sa zahtjevom da netko otrči u improvizirani studio i prenese Kljuiću i Ganiću da odustanu od zahtjeva: „Neka pričaju bilo šta, neka zavlače, samo da događaji krenu drugim tokom. Alija mora ostati barem tri dana kod Kukija jer nam to vrijeme treba da izvedemo akciju kojom će se Sarajevo riješiti obruča“. Uz to, Hasan Biščević još navodi kako je bio u uredu Abdića te kako mu je Delimustafić govorio da nagovori dva člana Predsjedništva za produženje zatočeništva predsjednika Alije Izetbegovića.

Iz svega ovoga jasno je bio vidljiv jaz između Fikreta Abića i Alije Izetbegovića, što će dovesti do otvorenog unutarbošnjačkog (muslimanskog) sukoba u narednom vremenu.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.