Komentari

Vukovar – žrtva kojoj dugujemo zahvalnost

Rastužuje me kada čujem mlade generacije kako govore o Domovinskom ratu kao nečemu što se njih ne tiče jer su rođeni za vrijeme rata ili kasnijim godinama poslije rata. Zbog toga što nisu doživjeli ili nisu bili svjesni rata, sada su mišljenja da treba zaboraviti prošlost i gledati samo u budućnost, zaboraviti tko se borio i za što da se ne bi slučajno nekoga uvrijedilo nacionalnim stavom.

Slažem se da treba graditi budućnost i živjeti u sadašnjosti, no čovjek koji nije svjestan svoje prošlosti, nema na čemu graditi budućnost, izgubljen je. Ljudi trebaju sjećanja svoje prošlosti kako bi mogli razviti osobni i zdravi identitet. Graditi se može samo na čvrstim korijenima prošlosti. Tek tada može se živjeti u sadašnjosti kako bi se ulagalo u budućnost. Ili u riječima Siniše Glavaševića, slavnog novinara i žrtve Vukovara: Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.

Ipak treba imati razumijevanja za mlađe generacije. Iz njihove perspektive neprestano se priča o istim problemima, koji su posljedica nedovoljno obrađene tematike i širenja neistine. Ipak postoji jedan vrlo jednostavan razlog radi kojeg se Domovinski rat svakog Hrvata tiče i radi kojeg će to uvijek biti najvažniji dio moderne hrvatske prošlosti: na temelju žrtve rata darovana nam je slobodna država Hrvatska. Hrvatska, koja ima čvrste korijene koji čekaju da ih se nađe i razotkrije da bi mogli napokon biti temelj zdrave budućnosti Hrvatske.

Mnogima je nepoznata činjenica da je nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom izvršen najveći genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Upravo u starom baroknom gradu na Dunavu, gradu Vukovaru počinjen je ne samo genocid nego prije toga i urbicid i ekocid. U tom malom slavonskom gradu može se naći ono najbolje što je Hrvatska imala i dala.

Prvi posjet Vukovaru nije u mom sjećanju, ali je u sjećanju drugih i iznimno je važno za moje shvaćanje svega. Neposredno nakon rata moji su roditelji odlučili s dvoje male bebe i svojim bratićem, koji je sudjelovao u vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, pohoditi Vukovar i vidjeti pa i oplakati uništeni grad.

Drugi puta, sad već u zrelijim godinama, opet dolazim s roditeljima i bratom kako bi odali dužnu počast žrtvama i braniteljima i obišli kulturne, povijesne i memorijalne znamenitosti u sada već obnovljenom gradu. Bio je hladan i tmuran dan. Toga dana obilazimo grad, posjećujemo muzej vučedolske kulture, crkvu svetog Filipa i Jakova i memorijalne lokacije: Memorijalno groblje žrtava u Domovinskog rata u Vukovaru, Spomen- obilježje Vodotoranj, središnji križ na ušću Vuke u Dunav, Vukovarsku bolnicu, Memorijalni centar Domovinskog rata, masovnu grobnicu ovčara i Spomen dom Ovčara. Tada sam većinom ispunjena ponosom što sam Hrvatica, ne razumijem zašto mama ostatak dana samo nijemo šuti dok se ja divim braniteljima i s fascinacijom proučavam kako su od limenki pravili ručne granate kako bi se mogli braniti od agresora koji je bio višestruko jači.

Treći posjet Vukovaru je u sklopu susreta Hrvatske katoličke mladeži koji je održan 2017. godine kada sam kao jedna od mnogih hodala u koloni nade, radosti i ljubavi. Susret je pohodilo više od 30 tisuća mladih od kojih su neki po prvi put došli u Vukovar.

Ovaj, četvrti put, u Vukovar dolazim sa zaručnikom. To poslijepodne odlučujemo se za četiri lokacije kojima ćemo se posvetiti: Spomen dom Ovčara, masovna grobnica Ovčara, Memorijalno groblje i crkva svetog Filipa i Jakova u kojoj se nalazi križ ranjenog Isusa iz Vukovara koji se simbolično sjedinjuje s patnjom Vukovaraca.

Na Ovčari upoznajemo hrvatskog branitelja i jednog od petero osnivača Spomen doma koji je nakon okupacije grada 269 dana proveo u zatočeništvu srpskih logora. Od petero osnivača ostalo ih je samo još dvoje, no priznaje kako je i on sam već razmišljao o prestanku ali ne može, netko mora ostati, kako kaže. Potvrdno kimnem glavom, mi mladi vas trebamo.

Slušamo kako je Spomen dom otvoren 2006. godine u hangaru gdje su 15 godina ranije, ratni zarobljenici, među njima i tri žene od kojih je jedna bila trudna, proveli posljednje sate svojih života. Najmlađa žrtva imala je samo 16 godina dok je najstarija imala 77 godina. Stojimo u tom hangaru i slušamo priče koje se teško mogu prepričati. O muci i patnji, strahu i nepravdi ali i o ljubavi i hrabrosti. Vrata hangara još uvijek su ona izvorna, no sada su simbolično pričvršćena tako da ih nitko ne bi mogao ikad više zatvoriti. Pod po kojem hodamo je zasut čahurama metaka kao znak ubijanja i patnje. Sa zidova nas promatraju lica koja se pale i gase kao da lagano klize u zaborav da bi se odjednom opet pojavila i vapila: Naši životi za vašu slobodu, za našu Domovinu. Ne odustajte, nismo ni mi. Jer samo je jedna i naša je.

Uz rub prostorije, ispod slika, nalazi se slama na kojoj su osobne stvari i dokumenti žrtava koji su pronađeni prilikom njihove ekshumacije. To sve čini ovaj posjet vrlo emotivnim i osobnim. Imena žrtva odlaze u vrtlogu koji se nalazi nasred zamračene prostorije. Ovoga puta i ja šutim dok mi nijemo klize suze niz obraze. Ovčara je najveća rana Vukovara i branitelja. Oni koji su još živi i imaju dovoljno snage da dođu na mjesto zločina suočeni su činjenicom da nisu uspjeli sačuvati svoj grad i svoj narod od okupacije i stradanja. To je bol koju samo oni sami mogu razumjeti i nositi. Srce se trga kada čujem da se majke pitaju dali je stvarno ta žrtva njihova, njihovih sinova, muževa, očeva imala smisla, kada čujete da i sami branitelji sumnjaju u smisao Domovinskog rata.

Zatim idemo na Memorijalno groblje žrtva Vukovara. Ondje vidim ono o čemu sam u početku pisala. Ovdje leži ono najbolje što je Hrvatska dala. Topao je dan, sunce sije i grije nas dok gledamo na more bijelih križeva koji su postavljeni u spomen na 938 žrtava grada Vukovara koji su ekshumirani iz masovne grobnice baš na tom mjestu. S druge strane nalazi se more grobova poginulih branitelja i civilnih žrtva koji počivaju u vječnom miru. U središtu postavljen je visoki spomenik s križem i vječnim plamenom. No ipak… Nakon stresnog doživljaja u hangaru i na Ovčari sada osjećamo mir i duboku zahvalnost.

Sada vidim zašto se ovo svih nas tiče: dok su ljudi za nas umirali i borili se, u isto su se vrijeme nove generacije rađale. Iz umiranja, žrtve i ljubavi nastaje novi život. Bez njih taj novi život ne bi se mogao rađati. I zato taj novi život mora izreći svoju zahvalnost za to umiranje!

Imala sam priliku i čast upoznavati pojedine heroje Domovinskog rata. Svi oni možda imaju svoje traume i rane koje nikad neće zacijeliti. No isto tako su svi oni otvoreni ljubavi i oprostu, ne traže krivca, ne šire laži i mržnju, nego nude istinu. Preporučujem mladima da slušaju i osluškuju neprestano jer nećemo vječno imati tu mogućnost. Neka dođu i vide sami na kojem temelju je osnovana naša Domovina. Tražite heroje? Tražite uzore za djecu i mlade? Svugdje su oko nas. Ne samo branitelji, nego jednostavni hrabri ljudi koji su bili spremni na razne načine položiti život na oltar Domovine. Tu su. Samo su postali nevidljivi. Želim vjerovati da je njihova žrtva imala smisla.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Magdalena Ivošević

Magdalena Ivošević

Diplomirana profesorica njemačkog i vjeronauka, diplomu je uspješno stekla na J.W.Goethe sveučilištu u Frankfurtu, Njemačkoj.
Rodom iz Zagreba, odrasla je u inozemstvu. Voli svoju domovinu Hrvatsku u koju se planira jednog dana vratiti i živjeti.