Iako su ratna djelovanja u Hrvatskoj deklarativno prestala 3. siječnja 1992. godine potpisivanjem Sarajevskog primirja, srpski su teroristi nastavili ubijati hrvatske policajce, vojnike i civile. Pakrac je u tom razdoblju, kao i 1991. godine, bio posebno u nepovoljnom položaju. Linija razgraničenja bila je duga čak 42 kilometra, a smjeli su ju nadzirati samo pripadnici policije s kratkim naoružanjem. Dodajmo tome i činjenicu da je teren bio vrlo težak, s obzirom da se dio linije razgraničenja protezao kroz sam grad, a dio kroz već spomenutu krvavu cestu Pakrac-Požega. Ovakav teren, pogotovo uz cestu Pakrac-Požega pružao je idealne uvjete teroristima da ostvaruju svoje naume. Naime, cesta Pakrac-Požega prolazi kroz izrazito šumovit i brdovit predio između Papuka i Psunja, koji je pružao savršeno utočište za srpske teroriste nakon njihovih krvavih pohoda.
Po broju ubijenih, najkrvaviji incident zbio se 5. kolovoza 1993. godine na cesti između Donjih Grahovljana i Dragovića. To područje nalazilo se sjeverno od ceste Pakrac-Požega, odnosno linije razgraničenja i na njemu nije trebalo biti pobunjenih Srba. Međutim, kao što je već navedeno, liniju na ovako šumovitom i brdovitom području bilo je vrlo teško kontrolirati, pogotovo s kratkim naoružanjem. Pridodajmo tome da je UNPROFOR većinu vremena trenirao strogoću nad hrvatskim policajcima, dok je pobunjenim Srbima tolerirao učestale prelaske preko linije razgraničenja, kao i nošenje dugog naoružanja.
Oko 11 sati i 30 minuta s policijskih punktova na cesti Pakrac-Požega došla je dojava da se iz predjela Bijelo brdo kod Donjih Grahovljana čuje rafalna pucnjava i da je odjeknulo devet detonacija. Po dojavi je o istome obaviješten UNPROFOR te je na to mjesto upućena interventna patrola MUP-a naoružana samo pištoljima po pravilima UNPA zone. Interventna patrola krenula je s dva osobna automobila iz pravca Dragovića prema Donjim Grahovljanima, dok je policijski pinzgauer sa sedam policajaca i vodičem iz Domobranske bojne Pakrac krenuo iz Dereze preko Donjih Grahovljana prema Dragoviću. Prvi je pokraj kobnog mjesta prošao transporter UNPROFOR-a i javio da nema nikakvih sumnjivih aktivnosti, a nakon toga i dva osobna automobila s pripadnicima policije. Ubrzo su se susreli s pinzgauerom te nakon razmjene informacija i konzultacija s policijskom postajom Pakrac, odlučeno je da se različitim putevima vrate.
Pinzgauer je krenuo prema Dragoviću i odjednom su ispred vozila iskočila dva terorista u maskirnim košuljama bez ikakvih oznaka i otvorila vatru. Policajci i vodič u pinzgaueru nisu imali niti vremena niti odgovarajućeg oružja za uzvratiti paljbu. Na mjestu su ubijeni Božidar Kop iz Badljevine kod Pakraca, zapovjednik izvidničke desetine Domobranske bojne Pakrac, koji se u pinzgaueru nalazio u svojstvu vodiča s obzirom na dobro poznavanje ovog područja te pripadnici MUP-a Renato Kalvi iz Velikog Banovca kod Pakraca i Marko Jakšić iz Cerne kod Županje. Naknadno je istoga dana u zagrebačkoj bolnici Rebro ozljedama podlegao i Željko Kotriš iz Podgorača kod Našica. U napadu su ranjena i ostala četvorica pripadnika MUP-a koji su se nalazili u pinzgaueru: Ivica Gujaš i Zdravko Vinić iz Podgorača, Željko Rukavina iz Zoljana kod Našica te Predrag Žigić iz Pakraca.
Očevidom je kasnije utvrđeno da su dvojica terorista koji su iskočili na cestu pretrčali na desnu stranu (gledajući smjer kretanja pinzgauera), dok su četvorica otvorila vatru s desne strane ceste. U napadu su koristili takozvane „dum-dum“ metke, odnosno metke koji su pri udaru rascvjetaju i tako nanose smrtonosne ozljede. „Dum-dum“ metci zabranjeni su međunarodnim konvencijama. Također je utvrđeno da je jedna skupina terorista pobjegla istočno prema Španovicu, dok je druga pobjegla zapadno prema Kusonju. Pancirka jednog od ubijenih zaustavila je pet metaka, ali dva su ipak prošli pokraj nje. Ubrzo su na mjesto nesreće došli zapovjednik PP Pakrac Nikola Ivkanec, načelnik PU Bjelovar Mato Sičaja te pripadnici UNPROFOR-a i UNCIVPOL-a (civilna policija UN-a). Ubrzo je UNPROFOR sa stotinjak vojnika i desetak vozila blokirao cestu Pakrac-Požega između Kusonja i Dragovića, a policija je s psom tragačem krenula u potragu za teroristima koji su pobjegli prema Španovici. Trag ih je doveo do linije razgraničenja čime je postalo jasno da su teroristi na sigurnom te je potraga za njima obustavljena. Ubrzo je fokus prebačen na skupinu koja je krenula prema Kusonju, međutim padom mraka potraga je obustavljena te se i UNPROFOR povukao. Ubrzo s policijskog punkta u Kusonju stiže obavijest u postaju da su uočena četiri terorista u maskirnim košuljama kako pretrčavaju cestu Pakrac-Požega. U vrlo kratkom vremenu došao je i MUP i UNPROFOR kojem se priključio i jordanski bataljun. UNPROFOR je krenuo u češljanje okupiranog područja, međutim u gustim psunjskim šumama i među stanovništvom koje očito blagonaklono gleda na ovakve „akcije“ ubojice nisu pronađene.
Četvorica ubijenih, pri čemu su svi mlađi od trideset godina, i četvorica ranjenih, koji su se srećom svi oporavili, epilog je ovog terorističkog napada koji nažalost nije bio izolirani slučaj te „mirnodopske“ 1993. godine. Sveukupna bilanca terorističkih akcija 1993. bila je petero ranjenih, četvero otetih i troje ubijenih civila, šestero ranjenih i trojica ubijenih pripadnika MUP-a te petero ranjenih i četvero ubijenih pripadnika HV-a, odnosno sveukupno četvero otetih, šesnaestero ranjenih te desetero ubijenih. Osim ovih najkrvavijih posljedica, zabilježeni su i brojni slučajevi otvaranja vatre po samom gradu, policijskoj postaji i vozilima koja su se kretala cestom Pakrac-Požega, kao i slučajevi prepada i pljačke civila.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Literatura:
Ivkanec, Nikola: Moja sjećanja, Grad Čazma; Grad Daruvar; Grad Pakrac, Čazma- Daruvar-Pakrac, 2006.
Križan, Branko; Benković, Stjepan: Poginuli branitelji u Domovinskom ratu Pakrac – Lipik 1991.-1995., Grad Pakrac i Grad Lipik, Pakrac-Lipik, 2009.
Pakrački list, ponedjeljak, 23. kolovoza 1993., br. 27, god. II
