Iza priče o neprijateljskom zauzimaju Cavtata se skriva nevjerojatno pozitivan događaj.
Na današnji dan 1991.godine agresorska vojska zauzela je Cavtat. Vojska je s dva oklopna transportera ušla u Cavtat predstavivši se promatračima Europske zajednice kao vojna policija koja patrolira. Međutim, nakon ulaska u mjesto skinuli su hrvatsku zastavu s policijske postaje i preuzeli kontrolu nad Cavtatom.
No iza ovog događaja ima jedna pozitivna i nevjerovatna priča o „Konavoskim gerlicima“. Do tog 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji su uzalud pokušavali zaustaviti napredovanje srpsko – crnogorskih postrojbi kroz Konavle. Nakon toga glavnina branitelja se povukla ka Dubrovniku. No, ne svi. Na okupiranom teritoriju su s oružjem ostala 32 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova.
Prva skupina od 12 branitelja povukla se u vrleti konavoske planine Sniježnice. Tu su boravili u šatoru te po špiljama, škripovima, zbog čega ih se nazivalo i škriparima. Ponekad su se skrivali u grupama, a ponekad pojedinačno, često mijenjajući boravišta. Ostankom na okupiranom teritoriju našli su se u iznimno nepovoljnoj poziciji: na vrlo uskom – plitkom prostoru, s jedne strane omeđenim more, s druge općinom Trebinje, a oni među okupatorskom JNA. U prvih dvadeset dana okupacije ova skupina je bila dezorijentirana i na rubu gladi, da bi potom uspostavili vezu su preostalim stanovnicima sela Konavoskih brda te od njih dobivali hranu i informacije.
Druga skupina naoružanih branitelja ostala je blokirana u planinskom selu Kuna. Bili su to uglavnom mještani ovog sela. I oni su se pred JNA, koja je u selo ušla 5. listopada, povukli u Sniježnicu odlučivši se za gerilski otpor. Nakon što su okupirana sela gornjih Konavala, otamo je u Sniježnicu izbjeglo još nekoliko vojnika. Zajedno su oformili „Kunsku skupinu“ koju je činilo 15 branitelja.
I oni su u prehrani i obavijestima ovisili o malobrojnim preostalim mještanima sela Kuna, Dubravka i Dunave. S dolaskom zime gerilci su često boravili i u Kuni jer tu JNA nije bila stacionirana, već su samo povremeno navraćale patrole. Kako se do sela može doći samo 6 km dugom, strmom cestom iz dolinskog sela Pridvorje, dok dalje u planinu vode samo kozje staze, te je ovo izolirano, siromašno selo pružalo veliku sigurnost gerilcima.
Treću skupinu činilo je pet mještana sela Mihanići koji su tvorili “Mihanićku skupinu“. Kao i druge skupine i ova se pred JNA s oružjem povukla u Sniježnicu i isprva skrivala u pećinama, da bi potom noću boravili u Mihanićima, a danju u brdima. U prvo vrijeme su se prehranjivali s onim što bi našli po selu. Krajem listopada počele su posjete, a u studenom trajni povratak dijela prognanika iz Cavtata u sela, što je olakšalo položaj gerilaca, jer im je među više ljudi bilo olakšano kretanje, a uz to su im seljani pomagali u nabavi hrane.
Veze između tri skupina su uspostavljene u studenom, kada je dogovorena međusobna suradnja i ispomaganje, te održavanje sastanaka na kojima bi se razmjenjivali prikupljeni podaci o zbivanjima u Konavlima. Naime gerilci su bili izuzetno mobilni, te su se osim po Sniježnici, selima Konavoskih brda i gornjih Konavala, kretali i po donjim Konavlima gdje je uzduž Jadranske magistrale bila najveća koncentracija JNA.
Izvor: Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat
