Nakon 100 dana prosvjeda branitelji su i dalje 100% za Hrvatsku, 100% za svoje suborce, a 0% za političare koji uništavaju državu koju su oni krvlju stvarali.
Dvadesetog listopada 2014. branitelji su krenuli s prosvjedima u Savskoj 66 kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo izazvano odnosima vladajućih struktura prema populaciji hrvatskih branitelja.
Primarni je uzrok njihovog zadovoljstva identificiranje, odnosno imenovanje Domovinskog rata građanskim te promjena naziva branitelji u „učesnici rata“ u važnim dokumentima odaslanim prema Europskoj Uniji poput Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.“ (više detalja možete pronaći u članku https://identitet.hr/hrvatska/583-zuv-hgp-poslao-sedam-primjedbi-ministarstvu-regionalnog-razvoja-i-eu-fondova).
Branitelji također kritiziraju usmjerenost hrvatske politike i vodećih političara na zemlje bivše Jugoslavije, tj. na balkansku regiju te smatraju da Hrvatska treba biti orijentirana prema Zapadu kojoj povijesno i kulturalno pripada. Jedan od primjera ovakve usmjerenosti je i zahtjev građanske akcije za ljudska prava, na čelu sa Zoranom Pusićem, za brisanjem odredbe o zabrani udruživanja u saveze s bivšim jugoslavenskim republikama iz Ustava. Pored toga, apsolutna podrška, koju je bivši predsjednik Josipović iskazao Vesni Teršelič i djelovanju udruge Documenta, smatra se narušavanjem dostojanstva Domovinskog rata budući da Vesna Teršelič u svojim intervjuima naglašava kako ne priznaje niti izgovara naziv Domovinski rat.
Nakon ovakvih političkih poteza, uslijedila je kap koja je prelila čašu – izjava Bojana Glavaševića koji, baratajući netočnim informacijama, podupire tezu Vesne Teršelič o izjednačavanju žrtve i agresora. Istovremeno ministar branitelja Predrag Matić, zajedno sa svojom zamjenicom Vesnom Nađ kao kreatoricom Zakona o hrvatskim braniteljima, mijenja isti Zakon ignorirajući bilo kakvu komunikaciju s braniteljskim udrugama i samim braniteljima. Predviđene izmjene Zakona idu nauštrb hrvatskih branitelja zato što se kao korisnici prava uvrštavaju agresori na Republiku Hrvatsku pod krinkom civilnih žrtava rata. Branitelji ističu kako ne možemo napraviti distinkciju između agresora i civilnih žrtava sve dok nemamo objavljen registar agresora.
Dodatno se u Zakonu braniteljske mirovine dijele na opći i posebni dio: opći dio određen je radnim stažem prije Domovinskog rata, a posebni sudjelovanjem u ratu. Time se najviše oštećuje branitelje koji prije Domovinskog rata nisu imali radni staž jer, bez obzira što su po završetku rata dugi niz godina radili u sustavu Hrvatske Vojske koji ih je nakon 2000. godine počeo prisilno umirovljivati, taj im se dio ne uračunava. Ovakvim postavkama Zakona najviše se pogoduje časnicima JNA. Uz navedeno, promjene zakona dovele bi do još čitavoga niza nepravdi prema braniteljima i Domovinskom ratu.
Ujedinjeni istim ciljevima i osjećajem zajedništva, branitelji kreću u dugu i mukotrpnu borbu za svoja prava. Proteklih sto dana prosvjeda ispred Ministarstva branitelja najvjernije se može opisati riječju zajedništvo. Upravo je zajedništvo bilo ključni faktor u obrani domovine od agresora 90ih, a sada nakon 20 godina ono se svakodnevno očituje u šatoru. Neophodno je spomenuti i veliki broj građana koji dolaskom u šator žele iskazati svoje poštovanje i zahvalnost hrvatskim braniteljima zbog njihove žrtve podnijete za slobodnu Hrvatsku.
Bilo bi utopija misliti da ponekad ne dođe do nesuglasica jer u svim situacijama visokog stresa, posebno kad je riječ o velikom broju ljudi, nečija ideja ne bude prihvaćena, ponekad se netko naljuti, ponekad netko i napusti šator, no temeljni princip koji se poštuje u šatoru je demokracija. Odluke se donose prema mišljenju većine, a uz međusobno poštivanje i privrženost branitelja, sve nesuglasice brzo se riješe.
Upravo zahvaljujući zajedništvu, organiziranosti i sposobnosti branitelja, ostvaren je dio njihovih zahtijeva. Kao prvo, obustavljeno je donošenje Zakona o braniteljima koji je bio u pripremi. Na sreću ne možemo vidjeti sve negativne posljedice koje bi primjena navedenog zakona proizvela, niti ih možemo točno procijeniti kada Zakon nije na snazi, no ovakav pothvat zasigurno predstavlja veliki uspjeh za braniteljsku populaciju. Također, uspješno je zaustavljena retorika vezana uz Domovinski rat: prestalo je korištenje izraza „građanski rat“ i „učesnici rata“. Nažalost, nedostatak empatije i želje za rješavanjem problema, koju vladajući uporno pokazuju prema hrvatskim braniteljima, prisiljava branitelje da ostaju ustrajni u svojim zahtjevima. Takav odnos još više razvija koheziju među braniteljima, ali i njihovu frustraciju i pitanje je kakve još korake branitelji moraju poduzeti da bi se njihov glas čuo.
Razočaravajuće je da 2014. godine branitelji na ovakav način moraju rješavati svoje probleme. Uz sve posljedice koje imaju od sudjelovanja u obrani domovine, branitelji i dalje prinose svoju žrtvu. Braniteljica Nevenka Topalušić umrla je tijekom prosvjeda, branitelj Damir Čakanić zapalio se ispred Ministarstva branitelja kako bi svojim činom pokazao hrvatskoj javnosti, koja godinama zatvara oči pred problemima branitelja, u kakvom se stanju nalaze hrvatski branitelji koji su svoju mladost i zdravlje dali za Hrvatsku. Troje branitelja uslijed infarkta je završilo u operacijskim salama, a značajan broj stopostotnih ratnih vojnih invalida i ostalih branitelja svakodnevno je hospitaliziran zbog iscrpljenosti. Žrtvu ne podnose samo branitelji, već i njihove obitelji jer se godišnjice braka, rođendani djece i vjerski blagdani obilježavaju u šatoru, a ne u krugu obitelji, sve kako bi se začetnici Republike Hrvatske izborili za ugrožena im prava.
Međutim, hrvatski političari gotovo 20 godina nakon Domovinskog rata ne mogu pronaći rješenje problema oko prava hrvatskih branitelja. U tom slučaju mogu potražiti uzor u primjerima stranih država. Primjerice, kanadska vlada, odnosno kanadski premijer, potpisao je Povelju o pravima veterana gdje se posebno ističe da branitelji trebaju biti tretirani s poštovanjem, dostojanstvom, pravednošću i pristojnošću te da imaju pravo sudjelovati u raspravama koje se odnose na njih i njihovu obitelj.
Nakon 100 dana prosvjeda branitelji su i dalje 100% za hrvatsku, 100% za svoje suborce, a 0% za političare koji uništavaju državu koju su oni krvlju stvarali.